Omaklo mi se

Stajala sam tako na kiši čekajući autobus koji je kasnio. Sekunde su prolazile kao minute, a ja sam s otvorenim kišobranom promatrala svijet koji je odavno "smaknuo".
Božićni duh se polako osjeća. Neka je obitelj nosila božićno drvce kući, jedan je starac vikao kako imamo još 15 minuta do smaka svijeta (zar su i sat odredili?) i kako se on ide dobro najesti, nervozni vozači su trubili jedni drugima vjerojatno u strahu da smak svijeta ne dočekaju u automobilima sami.
U autobusu slična priča, vozač je govorio kako imamo još 10 minuta i svima zaželio sve najbolje, neke su babe komentirale suputnike koji im ne prepuštaju mjesta za sjesti, a meni se osmjehivao nepoznati mladić.

Kad sam došla kući shvatila sam da se smak trebao dogoditi prije 20 minuta. Pogledala sam kroz prozor, no sve je bilo po starom. Kišica je padala i bilo je oblačno, ali to se već događalo.
Sestra mi je rekla kako se u gradu sinoć organizirao doček smaka i kako su mnogi pobrali masu love na tome. Eto, bar je nekome dobro došlo.
Uopće nisam htjela pričati o ovoj temi jer je previše zastupljena, ali nekako mi se omaklo. Svima nam se omakne.

Oznake: smak autobus

Bijeg od stvarnosti?

Kako mi misli lutaju, kako li lutaju... čas mi jedna prolazi glavom, čas druga.
Ne mogu ih uhvatiti, prebrze su. A opet, možda ne toliko brze koliko nejasne i daleke.
Ljudi pišu da približu stvarnost drugim ljudima, da kažu što misle, da pokažu kako znaju. Ja pišem da skupim misli. Moje su rečenice prečesto pobacane unaokolo i ne mogu ih sve naći, a kamoli posložiti u cjelinu. Vidim riječi koje ne mogu povezati, a znam da su tu s razlogom.
Zašto sam nazvala ovaj blog "bijegom" od stvarnosti kad je moje pisanje ulaz u stvarnost? Stvarnost koju ne želim pokazati, za koju znam, a ne želim je priznati. Kao roditelj koji ne priznaje svoje dijete.
Ne mogu procijeniti jesam li se riješila boli ili sam i sebe prevarila pričama o sreći.
Ne mogu reći da se sjećam osjećaja koji su me prožimali.
Ne mogu znati koliko je stvarno sve to bilo.
Ne mogu znati.

Čitatelj će mi možda zamjeriti nered. Ne pišem za čitatelja, pokušavam ući u stvarnost.

Oznake: bijeg, stvarnost, misli

Sunce

Trčali smo bosi do plaže, a sunce nas je gledalo. Lizali smo sladolede, sunce je gledalo.
Često smo se žalili kako nas sunce previše gleda, nije nam dalo mira.
Ponekad bi naišli oblaci i sakrili sunce. Mi smo se tada skrivali pod šugamanima.
Kada bi nas sunce predugo gledalo bježali smo u more pa kućama. Izbjegavali smo izlaske danju, noću smo se rugali suncu jer ga je more progutalo i tada smo mogli raditi svakakve gluposti jer nas nitko nije vidio.

Prolazili su tako dani i dani, a mi smo počeli govoriti kako bi bilo najbolje da Sunca uopće nema. Kao da nas je čulo, počelo nas je promatrati sa sve slabijim zanimanjem. Nismo to osjetili dok nije otišlo. Nismo ga vidjeli već par dana iako smo odlazili do plaže i izazivali ga da nas pogleda. Nije se pojavilo, otjerala nas je kiša. Rekli su nam da je Sunce sada s neke druge strane, da gleda nekoga drugoga, da je otišlo na dalek put.
Više ne hodamo veseli prema školi, trčimo kako bismo pobjegli od hladnoće. I mi smo polako postali nervozni i hladni.

Ako ga vidite, recite mu da ga trebamo. Jedva čekam nas opet pogleda svojim toplim, žutim očima. Ovoga puta ćemo ga pozvati na igru, obećajem.

Oznake: plaža, Sunce, hladnoća

Ćakule

Volim "učiniti đir po gradu" (tu spada prolazak Kalelargom, pa možda i do rive) i zavaliti se u neku po mogućnosti udobnu sjedalicu u poznatom gradskom kafiću. Ne daj Bože zaći u neki kafić u kojem se skupljaju oni stariji od 30. Svatko zna gdje mu je mjesto što se toga tiče. Naravno, postoje i oni u kojima je populacija mješovita ako vas nije briga tko će vas (ili neće) gledati, već u miru želite popiti svoju kavu.
Kad ste se smjestili i dobro proučili koji ljudi vas okružuju, ćakula započinje. Popularna tema koju ste prevrtili već desetak puta sa svojim (ne)prijateljima je jedna od prvih na tapetu, pa onda ona mala što ste je nedavno uočili u blizini svog bivšeg, pa ona "jesi je vidila u šta liči, nova frizura joj je katastrofa" i tako redom..
Poslije dobre ćakule se izljubite s prijateljicom, na putu kući sretnete drugu pa malo iskomentirate tu prvu s kojom ste do sada bili na kavi i vaše jutro je ispunjeno. Predivnog li jutra. Podsjetili ste se kako većina (ako ne i svi) vaši poznanici imaju groznih mana i kako vi sami ipak niste tako loša osoba.
Čudo jedno.